Charlie je izgubio bitku s vremenom zbog birokratske i pravne nepravde koja otvara  vrata eutanaziji djece.

Europski sud za ljudska prava i sudovi Ujedinjenog Kraljevstva, u dogovoru s odvjetnicom koju je država odredila za zastupanje Charliea Garda, odlučili su kako je u Charliejevom najboljem interesu da ga ostave da umre, radije nego da bude podvrgnut terapiji koja bi možda bila (ne)uspješna. Ovdje se ne radi o situaciji u kojoj se roditelji i liječnici spore oko toga koja bi terapija bila najbolja, već o odluci liječnika da niti jedna terapija ne bude primjenjena te o jednoj još važnijoj – treba li održavanje života djeteta, pacijenta, biti ukinuto.

Charlieu je britanski sud dodjelio zastupnicu (odvjetnicu) koja je zamjenila roditelje (i odvjetnike koje bi oni sami izabrali) u zastupanju njihova djeteta. Oni koji najviše vole svoje djete, roditelji, zamjenjeni su birokratom, koji čak ni u najboljem slučaju ne može imati roditeljske osjećaje prema djetetu. Britanski sudovi to smatraju pozitivnim rješenjem, jer je takav zastupnik objektivniji, a  Odluka Europskog suda za ljudska prava to smatra legitimnim:

(Sud) napominje, iako Charlie Gard ne može izraziti vlastite želje, domaći (državni) sudovi su osigurali da njegove želje budu izražene preko njegova zastupnika

Njegova zastupnica, odvjetnica Victoria Butler-Cole, aktivistica je za legalizaciju eutanazije. S obzirom na vlastita uvjerenja, nameće se pitanje – je li Victoria Butler-Cole izražavala vlastite želje ili želje 11-mjesečne bebe i njenih rodiitelja?

Doktori, zastupnica i sudovi donijeli su odluku na temelju vlastitih moralnih i filozofskih mišljenja zaključujući kako je u njegovu najboljem interesu da umre, radije nego da bude podvrgnut terapiji koja će možda biti (ne)uspješna.

Presuda Charlieu nije donesena na temelju mogućeg uspjeha eksperimentalne terapije, nego na temelju vrijednosnog suda po kojemu njegov život nije vrijedan življenja. Kao što je dobro primijetio Jakob Cornides – ovo je prvenstveno vrijednosni sud koji je pretočen u pravnu odluku: sloboda od patnje vrijednija je od života.

Na temelju kojeg autoriteta sudstvo Ujedinjenog Kraljestva ili Europski sud za ljudska prava taj pogled imaju pravo nametnuti Charliu i njegovim roditeljima?

U rukama Europskog suda za ljudska prava načelo najboljeg interesa djeteta pretvoreno je u oružje protiv djeteta i njegovih roditelja. Iskorišteno je kako bi spriječilo posljednji napor kako bi život djeteta bio spašen. Iskorišten je kako bi se roditelje lišilo njihova prirodnog prava.

Postoje situacije u kojima institucije trebaju intervenirati kako bi zaštitile najbolji interes djeteta unatoč roditeljima, ali u slučaju Charliea Garda se ne radi o tome. U njegovom slučaju nije odlučivano o tome koji bi oblik liječenja bio najbolji za njega, već treba li mu dati mogućnost terapije ili  ga ubiti.

Iako se u presudi ne spominje pojam „eutanazija„,  sudovi  su na temelju osjećaja „milosrđa“ naredili ubojstvo djeteta protiv volje njegovih roditelja. Bolnica je predala zahtjev za isključivanje Charliea s aparata suprotno volji njegovih roditelja koji su ga željeli poslati na daljenje liječenje, a za to su čak prikupili i sredstva. Umjesto da Charliea otpuste ili čak pomognu u transportu pacijenta na liječenje, bolnica je uzela pravo spriječiti roditelje koji žele poduzeti korake u najboljem interesu svoga sina i pokušati mu dati priliku za život.

Dr. Ksenija Puškarić piše:

U ovoj odluci (suda) implicitno je prisutna ideja da je smrt nekakav izraz milosrđa, te da život u patnji naprosto nije vrijedan. […]Charlie Gard izgubio je bitku s vremenom dok se o njegovom životu raspravljalo na birokratskim sjednicama, dok su se kovale teške medicinske i etičke rasprave. U krajnjoj liniji njegova je smrt još jedan tragičan plod kulture smrti. No, smijemo se ipak nadati da će velika medijska pozornost kojom je bila popraćena priča o Charlieju Gardu ipak dotaći ljudske i roditeljske moralne intuicije o tome da se ovdje dogodilo nešto strašno pogrešno, protivno dostojanstvu života. U krajnjoj liniji njegova je smrt još jedan tragičan plod kulture smrti.

Rezultat ovog slučaja otvara vrata eutanaziji djece, ako sud smatra kako je to u “najboljem interesu djeteta”, bez obzira na želje roditelja.  Iako se pravo na život ne temelji na želji roditelja, oni imaju naravno pravo zaštititi život svoga djeteta i učiniti sve kako bi osigurali njegov “najbolji interes”, te im to pravo nitko ne može oduzeti kao što je to u slučaju Charliea Garda učinila država. Zabrinjavajuća je odluka sudova koji su zlorabili ovlasti koju imaju kako bi dijete zaštitili u slučaju zanemarivanja ili zlostavljanja od strane roditelja, te ih iskoristili protiv naravnog prava roditelja na brigu i zaštitu svoga djeteta.